Prazan tanjur – šutnja koja boli"

"Prazan tanjur – šutnja koja boli"

Negdje daleko, iza mora i planina, živi dječak po imenu Amir. Ima samo pet godina. Njegova najveća želja nije nova igračka, nije bicikl, nije ni čokolada. Njegova želja je jednostavna – da pojede nešto toplo i da popije čašu čiste vode. Ali Amir ne živi samo u gladi. On živi i u strahu. Svaki dan oko njega odjekuju eksplozije. Granate ne biraju koga pogađaju – ni djecu, ni majke, ni stare. Njegov otac je bio taj koji se svakog jutra gurao u redovima gdje se dijeli hrana. Stajao je satima, ponekad na kiši, ponekad pod prijetnjom snajpera, samo da donese sinu barem komadić kruha. Sada ga više nema. Poginuo je, kao i mnogi drugi očevi, majke i braća. Ostala su djeca sama, bez ikoga ko bi se izborio za njihov zalogaj. Jednog jutra, dok se u bogatim gradovima peku kolači, pune stolovi i baca hrana, Amir sjeda pred svoj prazan tanjur. Na njemu stoji samo mali komadić kruha koji mu je netko uspio donijeti. On se osmjehuje. Ne zato što je sit, nego zato što je zahvalan na tom malom zalogaju. Taj osmijeh nitko ne vidi. Ili ga ne želi vidjeti. A mi? Mi šutimo. Okrećemo glavu. Ne pitamo zašto tolika djeca gladuju i drhte od straha. Ne pitamo zašto dopuštamo da nečije dijete zaspi gladno dok mi bacamo ostatke večere u kantu. Prema podacima Svjetskog programa za hranu (WFP), više od 45 milijuna ljudi na rubu je gladi, a među njima su milijuni djece. Ratovi, siromaštvo i nepravda svakodnevno odnose živote. Dok jedni traže načine kako baciti višak hrane, drugi mole za samo jedan zalogaj. Kažu da Bog vidi svaku suzu, svaku nepravdu i svaku našu šutnju. A kazna za hladno srce ne dolazi uvijek odmah, ali uvijek dođe. Ona pogađa i dušu i narod, i to teže nego bilo koji udarac. Hoće li nas sustići Božja kazna zbog toga što gledamo i šutimo? Možda već dolazi, samo je ne vidimo. Zato, dok još imamo vremena, zamolimo Boga da nam oprosti. Da nam bude milostiv. Da, ako kazna mora doći, bude barem blaga. I što je još važnije – da nam otvori oči i probudi srca, kako bismo konačno naučili gledati – i reagirati.