"Užitak i Prijateljstvo: Vaš Vodič kroz Zabavu"

Na velikom parkiralištu ispred trgovačkog centra, sunce se odbijalo od sjajne karoserije crnog Mercedesa. Iz auta je izašao muškarac u savršeno ispeglanom odijelu, s luksuznim satom na ruci i pogledom punim samopouzdanja. Ljudi su ga promatrali s divljenjem. "To je uspješan čovjek", šapnu netko. "Zna kako se živi." Ali nisu znali da novac kojim je kupio to sve nije došao znojem, nego tuđim suzama. Nisu znali da iza njegove “uspješne” fasade stoje prevareni ljudi, obećanja koja nikad nije ispunio, i stotine sitnih nepravdi koje je sam sebi opravdao. A petnaest minuta dalje, u stanu koji miriše na vlagu i tišinu, sjedili su njegovi roditelji. Otac je šutke gledao u pod, a majka mu je grijala dlanove svojim ispucalim rukama. Frižider gotovo prazan. Lijekovi – preskupi. Jedina stvar koju su željeli nije bio novac. Nije bio poklon. Samo da im se javi. Da ih ne zaboravi. Da dođe, zagrli ih i pita: “Kako ste?” Ali on je “zauzet”. Zauzet prikazivanjem života koji n...

U dobru i u zlu – ali samo na riječima Koliko puta ste čuli rečenicu: “Uvijek ću biti tu za tebe”? I koliko puta se ta rečenica pokazala kao šuplja fraza kad je došlo vrijeme da bude istinita? Živimo u vremenu gdje se svi u Boga kunu u svoje poštenje, a istovremeno – na svakom ćošku nas čeka netko tko će nas izigrati, ismijati, poniziti. Vrijeme u kojem su obećanja laka, a podrška rijetka. Ovo je priča o tome. --- Sara – žena koja je vjerovala U malom gradu, gdje se svi znaju, živjela je Sara. Obična žena, možda poput tebe ili mene. Vjerovala je u ljude, u dobrotu, u ono staro: “Što daš, to ti se vrati”. Godinama je bila uz druge. Pozajmljivala novac, čuvala tuđu djecu, bila rame za plakanje. Nije tražila ništa zauzvrat – samo malo zahvalnosti i ono najosnovnije: da joj ljudi budu uzvrat kad i ona padne. --- A onda – tišina Kada je Sara ostala bez posla, kad se razboljela, kad su je životne nedaće pritisle sa svih strana – ostala je sama. Ne samo fizički. Nego najgore – emo...

Odlaze. Ne jer žele, već jer više nema drugog izbora. Odlaze majke s puno tuge u srcu, jer ostavljaju djecu — svoj najdragocjeniji dio sebe. Odlaze očevi koji su zadnji put poljubili djecu u snu, da im ne vide suzu u oku. Odlaze i mladi, puni nade, ali sa srcem koje puca jer ostavljaju sve poznato. Granica, autobus, stanica, aerodrom… Tamo gdje počinju kilometri, tu prestaje sigurnost. Tamo gdje završava zagrljaj, počinje samoća. Na rastancima nitko ne govori puno — jer kad bi progovorili, svi bi zaplakali. Ruke drhte, djeca mole: “Nemoj ići, tata…” Ali tata okrene glavu i kaže da mora. Majka drži osmijeh dokle god vidi dijete, a kad se vrata zatvore — slomi se. U tuđini — četiri zida. Prazna soba. Tuđe riječi. Tuđi ljudi. Na poslu — najteži zadaci, najduže smjene. Kroz dan šutnja. Kroz noć jastuk pun suza. Jedeš na brzinu, često hladno, sam. Dok jedeš, misliš — “da bar ovo jede moj sin”. Mnogi rade mjesecima i ne dobiju plaću. Prevare ih, ismiju, izbace. Neki spavaj...

U srcu grada, gdje svjetla nikada ne spavaju, gdje koraci odzvanjaju po pločnicima, a pogledi rijetko zastanu, živi on – beskućnik. Njegovo ime možda ne znamo, ali njegova priča nosi težinu svijeta. Svijet prolazi pored njega brzo, užurbano, kao da mu prisutnost remeti ritam svakodnevice. Ljudi spuštaju pogled, okreću glavu, kao da ga time brišu iz stvarnosti. A on – on je tamo svakoga dana, nevidljiv, ali prisutan. Jutra ga dočekuju na hladnom betonu, bez pokrivača osim neba. Kišu ne broji po kapima, već po satima koje mora preživjeti mokar i promrzao. Hrana je rijetkost, a dostojanstvo još rjeđe. Ipak, u njegovim očima ne vidiš samo bol. Tamo je i tiha snaga. I borba. Ponos što još uvijek postoji, što nije odustao. Nije uvijek bilo tako. Imao je nekada dom, ime na poštanskom sandučiću, osmijeh dobrodošlice na vratima. Imao je ruke koje su ga grlile i glasove koji su ga zvali. No život, u svojoj nepredvidivoj tišini, okrenuo se protiv njega. Jedan gubitak, jedna pogreška, jedan t...