Odlazak bez povratka: Suze i nada u daljini“

Odlaze. Ne jer žele, već jer više nema drugog izbora. Odlaze majke s puno

tuge u srcu, jer ostavljaju djecu — svoj najdragocjeniji dio sebe. Odlaze očevi koji su zadnji put poljubili djecu u snu, da im ne vide suzu u oku. Odlaze i mladi, puni nade, ali sa srcem koje puca jer ostavljaju sve poznato. Granica, autobus, stanica, aerodrom… Tamo gdje počinju kilometri, tu prestaje sigurnost. Tamo gdje završava zagrljaj, počinje samoća. Na rastancima nitko ne govori puno — jer kad bi progovorili, svi bi zaplakali. Ruke drhte, djeca mole: “Nemoj ići, tata…” Ali tata okrene glavu i kaže da mora. Majka drži osmijeh dokle god vidi dijete, a kad se vrata zatvore — slomi se. U tuđini — četiri zida. Prazna soba. Tuđe riječi. Tuđi ljudi. Na poslu — najteži zadaci, najduže smjene. Kroz dan šutnja. Kroz noć jastuk pun suza. Jedeš na brzinu, često hladno, sam. Dok jedeš, misliš — “da bar ovo jede moj sin”. Mnogi rade mjesecima i ne dobiju plaću. Prevare ih, ismiju, izbace. Neki spavaju u autima. Neki zimuju u garažama. Sanjaju svoj dom, a bude ih bolovi i stvarnost. Roditelji im se razbole, a oni ne mogu kući. Djeca imaju rođendane, a tata samo pošalje poruku. Nekad nema ni signala, ni snage. Jer srce više ne izdrži. Prolaze godine. Jedni se vrate — ali nisu više isti. Drugi ostanu — ali više nisu svoji. Neki nikad ne ostvare ono po što su došli. Ostanu bez zdravlja, bez volje, bez sna. A dom? Dom više ne poznaje njih, niti oni dom. Postaju stranci svuda — i tamo, i ovdje. Zato, kad vidiš nekog iz tuđine, ne gledaj vjeru, naciju ni porijeklo. Pogledaj mu oči. Jer u tim očima je tiha patnja, neisplakana ljubav, i nada koja jedva još živi. U tuđini svi postajemo isti — usamljeni, umorni, ali jaki jer moramo biti. Pomozimo jedni drugima. Bez pitanja tko je, odakle je, ili zašto je tu. Jer kad jednom odeš od doma — svi mi postajemo dio iste boli. Svi kroz isto prolazimo. Samo se drugačije borimo s tim.