Zaboravljeni roditelji i sin koji je postao stranac"

Na velikom parkiralištu ispred trgovačkog centra, sunce se

odbijalo od sjajne karoserije crnog Mercedesa. Iz auta je izašao muškarac u savršeno ispeglanom odijelu, s luksuznim satom na ruci i pogledom punim samopouzdanja. Ljudi su ga promatrali s divljenjem. "To je uspješan čovjek", šapnu netko. "Zna kako se živi." Ali nisu znali da novac kojim je kupio to sve nije došao znojem, nego tuđim suzama. Nisu znali da iza njegove “uspješne” fasade stoje prevareni ljudi, obećanja koja nikad nije ispunio, i stotine sitnih nepravdi koje je sam sebi opravdao. A petnaest minuta dalje, u stanu koji miriše na vlagu i tišinu, sjedili su njegovi roditelji. Otac je šutke gledao u pod, a majka mu je grijala dlanove svojim ispucalim rukama. Frižider gotovo prazan. Lijekovi – preskupi. Jedina stvar koju su željeli nije bio novac. Nije bio poklon. Samo da im se javi. Da ih ne zaboravi. Da dođe, zagrli ih i pita: “Kako ste?” Ali on je “zauzet”. Zauzet prikazivanjem života koji nema dušu. Zauzet poziranjem pred ljudima koji ga ne bi ni prepoznali da ostane bez auta. Zauzet traženjem tuđeg divljenja, dok mu roditelji traže toplinu pod starim pokrivačem. I tako ljudi dalje gledaju za njim, dive se. Ne znaju što ne vide. Jer danas ljudi cijene sat na ruci, a ne težinu kojom je došao. Cijene auto, a ne osobu koja iz njega izlazi. Cijene izgled, a ne dušu. --- Pouka: Ne mjeri čovjeka po onome što nosi, već po tome kako nosi druge. Prava vrijednost čovjeka nije u markama koje nosi, nego u brizi koju daje. Poštuj tihe, skromne – jer često upravo oni nose najviše ljubavi, a najtiše pate. I zapamti – onaj tko zaboravi one koji su mu dali sve kad nije imao ništa, nikad neće imati ono što je najvažnije: čistu savjest i iskren zagrljaj kad sve ostalo nestane.